TEME EMISIJA

---------------------------------------------------------------------------------------------

Šutnja u braku ili Tiha Misa

Ma neznam kaj bi vam rekel, ali ova moja od jutra samo šuti i šuti od mene. Hoda i mota mi se pred očima sim tam, ali mene ne primječuje. Kao da me nema. A kak me nema? Pa tu sam i nemam baš malo kila da me nebi vidjela, a do jutros me je i te kakdobro vidjela. Da bi to malo ipak ublažil pokušavam joj se prišamhjlati stim kaj je  svaki čas malo dirnem ili nekaj pitam, no njena usta šute, a tijelo joj se samo brecne. Nemam blage veze zakaj je sad ta šutnja prema meni nastala i gdje je najemput nestala ona naša vidljiva zaljubljenost i pristupaćnost. Sve si kroz glavu vrtim kaj sam i gde to pogrešil. Ščim sam to kod svoje drage izazaval tu tihu misu. 

Zna ona dobro da ja baš nejdem preveč rada niti na ovu Božju misu, a tihu misu, jednostavno nemrem zdurati, skroz me razjeda. 

Kaj sad ona želi sa tom šutnjom?

Nema druge nego da se i ja počnem prema njoj isto ponašati i tak sad zajedno se motamo jedno oko drugog, ne gledamo se i šutimo. Kako vrijeme prolazi pomalo se i uvjerim da mi i nije do nje stalo i da me je baš briga za nju i kaj bude delala. Nek si najde drugoga kad već samnom  nije sretna, pa nek si snjim osmisli život i odnos s kakvim bude zadovoljna. Svejedno krajičkom oka pogledavam jer ona morti mene gleda i da li se barem mrvičku u njezinom ponašanju more naslutiti neki pozitivni napredak za nas. Vidim, ništ se ne događa, i dalje ona frkče nosom i nezanimam je kao da sam na tridesetom nevidljivom planetu. Dobro kad tak hoće nek joj i bude. Zalupim vratima i sad i ja nezainteresirano odem nekaj delati, ovaj put što dalje od nje. Ne treba mi ona više i kvit, mi smo, kaj se mene tiče, i naš brak gotovi. Možda i moremo živjeti u istoj kući, ali skupa nema smisla. Pa kaj ću joj ja takav kada ju samo razočaravam i još k tome često uopće i ne znam sa čim. Meni to uopće nije ništa jasno. Nema veze, nek samo njoj bude kak treba, a za mene lako. Ne treba mi bog zna kaj više, navek sam se nekak snalazil pa budem i sad.

Još uvijek ne mogu dokučiti kaj ona od mene hoće. Toliko puta sam čudaj toga napravil kaj je htela i trudila sam se biti što odgovorniji. Istina nekad baš i nisam baš sve od prve napravil i neke stvari sam i malo zaštekal, ali kad gledam druge ljude sasvim sam dobar. I sad bi joj mogel nabrojiti barem 20 njih koji su baš katastrofa svojim ženama. No mislim da nema više smisla razgovarati, kaj smo se u životu spominali, spominali. Sad se jedinom još moremo spominati na sudskoj raspravi. Dobro, kad hoće tak nek joj i bude.

Svejedno me kopka jer se to ona možda meni za nekaj osvečuje. Ma ne, pa znam ju nije ona takva. Mrzim svađu no i to bi mi bilo sad bolje nego kaj samo tam šuti i duri se.

Već mi je pun kufer svega toga i dosta mi je ovoga  mojega seciranja i žaljenja, a pomalo sam i gladan. Idem u kuhnju nekaj jesti pa nema veze jer bila ona tam ili ne. Odrasli smo ljudi i valjda se budemo znali i u takvoj situaciji ponašati.

PjerJP

  

*******************************************************************

Ljubiti po navici

Stajao sam na vratima tvoje kuće premišljajući se da li da pokucam da li da uđem. Kroz vrata i odškrinuti  prozor čula se pjesma sa radija

i tvoj glas koji je melodiju o ljubavi spretno pratio. Osječao se zamamno privlačan miris toplih buhtla i kuhanoga vina sa klinčičima, time samo upotpunjavajući sliku o tebi kao dobroj i vrijednoj osobi.

Stajajući tako neodlučan sa cviječem u ruci kroz misli mi prođe

da si sretna što čemo provesti večer zajedno da mi vjeruješ i da nadanja od nas

sežu za početak samo na ovu večer, jednu večer.

Pomislih da i u tebi sigurno pomalo čući malo straha i nervoze,

ali istovremeno i puno više želje da nam bude lijepo da se jedno drugom svidimo i da olakšamo samotničku večer. Sve je to nekako isprepleteno i ako bi raščlanjivali detalje, ispalo bi komplicirano.

Znamo se mi več duže vrijeme i pričali smo satima i satima  telefonom  do usijanja nam ušiju istodobnose cerekajući i tugovajući ili samo slušajuči glazbu potičići se da ustanemo iz ustajale bare.

Mnoge večerio smo uz čet čekali da se onaj drugi pojavi da bude slobodan, da ako ništa drugo, samo kaže helou ili smo zagrljeni opojnošću razumijevanja

i ne primječujući dočekivali sitne sate.

Znamo se, a možda i ne znamo.

Sad mi to, dok stojim tu pred tvojim vratima, postaje sve to više jasnije i svjesniji sam straha onoga straha zbog čega i jesam sam.

Možda je i bolje da ne uđem da nađem neku ispriku i da nastavimo se družiti opet telefonom, četom i da spokojni iz svojih fotelja vodimo dinamičan  društveni život. Ipak možda i nebi bilo fer da nestanem, a ti si sve tako mirišljavo i vjerojatno fino pripremila, aranžirala. I što ako odem, a ti mi nećeš oprostiti. Što ako se više ne uspijemo naći na istoj frekvenciji pa nam razgovori postanu tupi i bezidejni.

Otvorila si nenadano vrata, vjerojatno misleći da sam se već trebao pojaviti.

Izgledala si mi bajno, sa crvenim kućnim papučama na nogama, lepršavom haljinom što klizila je nestašno na tebi i osmijehom koji bi me oborio pa da sam i tri puta bio veči, jači ili uplašeniji. Ti si u i stvarnosti bila ona „moja“ ti, sa kojom sam volio u čavrljanju provoditi sate usput zdušno zahvaljujući Bogu što mi te poslao.

Neka ova noć bude kraj moga straha od stvarnosti, od neodlučnosti od moje nesigurnosti. I vidi, i za to si opet kriva ti...

I da, lako je ljubiti po navici, ali kad te prava ljubav strefi ne zaobiđi je zbog strahova, zbog nekog dugog joooj već se približi i stisni čvrsto k' njoj...

PjerJP

__________________________________
________________________

Znaš, on ima ljubavnicu

Ma štel sam vam napisati priču o ljudskoj zlobi i onim osječajima i izričajima koji baš počesto ne priliče nama ljudima. Kada nepotrebno i totalno neinformirani donosimo zaključke i sud o nekoj situaciji na osnovu nekih svojih indicija i strahova i koje gotovo uvijek i  uopće nemaju osnovu u istini. No istina je da su takve priče zanimljive i dramatične i dozvoljavaju jedan fenomen, a to je da svaki daljnji prepričavač može nešto svojega dodati i time si pridodati na važnosti onoga koji nekaj i nešto zna. Pa sa toga stanovišta gledano, ti naši susjedi, bakice, djedovi, djeca, zaposleni, neradnici postaju zapravo pisci- kreativci usmenoga romana zbilje i apsurda. 

Ma kako god nas to ljutilo, pogotovo ako ste dio te priče i ako ste  ponekad imali i ružne posljedice jer jednom načeta, početa priča uvijek ide do kraja, a kraj zna biti i ružan, moramo odati priznanje toj maštovitosti i potrebi da se priča proširi što brže. Normalno vrlo važan dio zapleta je onaj „Da to nesmijemo nikome reči“ i „Da znamo čuvati tajnu“ . I isto je tako zanimljivo da svi mi i znamo da te priče nisu baš nekak korektne no svjedno ih uzimamo guštamo u njima i normalno u povjerenju šaljemo malo prosto-proširene dalje.  

Jedna od neiscrpnih tema su one ljubavne prirode: Tko je ljubavnica kome, tko ima ljubavnicu i čiji muž ili žena vara onoga drugoga s tim, a to je važno naglasiti, da taj drugi to nezna. A mi znamo, mi! I lagano se naslađujući kako smo bolji ljudi od tih te kako imamo kvalitetnije odnose, kako smo razumni i nama se tak nekaj nemože dogoditi. Zapravo se nikada i ne zapitamo da li je taj ogovarani netko uopće to i učinio ili se je prvi u nizu prepričavača jednostavno šalio ili je isuviše bio malodušan i zloban te je htio sebe promovirati na račun tuđe kvalitete. I sad, uzdajući se već u vaše dokazno poštenje i korektnost, dobija sa vama vjerodostojnost iskaza, lagano vas i neprimjetno iskorištavajući, ostvaruje svoj cilj zlobe i nesigurnosti.

Normalno da istina može biti sasvim neka drugačija i da nam ju itko ispriča sigurno bi shvatili i zdušno, puni razumijevnja, opravdali taj čin ako uopće i postoje elemnti za to.  A možda je „ogovaranog“ jednostavno život nanio na taj put, koji je usput rečeno njegov i samo njegov, i samo on za njega odgovara sebi i onima sa kojima ga je odlučio podjeliti i proživjeti. 

Tako jednom prilikom dođe mi u posjet prijatelj stojimo na dvoru i razgovaramo. Prolazi moj susjed i ja onako u povjerenju kažem tom mom frendu: „Znaš ovaj ti je ništ koristi, pije, vređa bezobrazan je i pljuje po svemu“. Moj frend se odmah složio sa tom konstatacijom zdušno podržavajući moj sud i odmah je još imal potrebu i malo dodati. No ide drugi moj susjed i ja sad promjenim priču: „ E vidiš ovo ti je pravi čovjek, ljudina, poštenjačina, vrijedan...“ .. no tu moj frend zastane, proklima zglavom i nešto nerazgovjetno u bradu kakti promrmlja. Očito mu se nije svidjelo da je netko dobar i hvale vrijedan. Shvatio sam da vrlo lako prihvačamo ako je netko, pa i fiktivno, gorji od nas, ali bolji, e to trebamo kakti provjeriti.  

Kao što rekoh u prvoj rečenici, htio sam vam nešto napisati o ljudskoj zlobi i ružnim pričama, ali ne! Ipak ću vam rađe pisati o zanimljivosti života, o njegovoj raznovrsnosti u kojoj svaki dio stvarnosti ima svoju cjelinu i istinu.

Istinu kakvu u datom trenutku želimo vidjeti ili nam je potrebna da bi opstali.

                                                                                     PjerJP

----------------------------------

-----------------------------------------------------

Odnosi – svađa

Živio sam kao tinejđer sedam godina sam i moram reči da sam uživao u toj svojoj samoći, u slobodi da po kući radim što god hoću i želim. Nikome nisam morao, osim svojoj savjesti ili navikama, polagati račune. Ono kaj je bilo posebno dobro, a to je da  kako sam si što ostavio tako sam i našao. Uglavnom sam si ritam prilagodio svojim htjenjima i željama. Uživajući tako s godinama sam ipak polako mjenjao ploču i shvačao da samoća ima svoje prednosti, ali i još veće mane. Zaboravljao sam da je u dvoje ljepše baš sve i da je lijepo sa svojim partnerom podjeliti težinu ili uspješnost dana te da zapravo ne moram sve sam raditi iako bi mi partner donio u zajednički suživot i svoj dio želja i obaveza. Jednom dok sam tako bio sam tri dana bolestan i nisam se mogao maknuti iz kreveta shvati sam svu težinu samoće ili bolje rečeno otuđenosti. Zaključak se je od tada sam nametnuo, a to je:  „Da je najgorje kad se nemaš sa kime niti posvađati“

Prošle su već godine od kako mi  po kući uz ženu trče i tri sina i da nam  je sad poprilično živahno. I pokazalo se, i to je normalno, da u tim odnosima, gdje nas je više od jednog, lagano dođe i do razmirica ili svađa.  Često se znam pohvaliti i biti ponosan da se mi rijetko ili vrlo rijetko svađamo i da kad do toga i dođe da ljutnja ne traje dan, dva,tjedan ili kao kod nekih mjesec dana. Ne to traje večinom kratko, no svaki puta se osječam zapravo loše i nedorečeno pa bez obzira na kojoj strani završi zadnja riječ. Zaključil sam zapravo da se ja i ne znam kvalitetno svađati tak da ili ignoriram raspravu ili skroz gubim intelektualnu ravnotežu.

          Mnogi ljudi smatraju, da su svađe i prepirke znak slabosti ili znak da odnos propada. Neki pak misle da je samo dobar odnos tamo gdje uopće nema  svađa. Treči pak svjesno izbjegavaju svađanje i popuštaju drugim ljudima samo da bi zadržali iluziju da imaju dobre odnose. Međutim, svađe su normalni dio života jer rješavaju nesuglasice u našim odnosima s drugim ljudima, a to je vrlo važan dio života. Ako je svađa u skladu s nekim jednostavnim pravilima ponašanja, dakle bez inačenja do vječnosti ili popračena nekom fizičkom agresijom, može nam zapravo na više načina doprinijeti kvaliteti i dugovječnosti odnosa. Normalno da sve ovo ne znači da su svađe nešto čemu bi trebali težiti pošto-poto, ali da nas ponekad treba razbuditi i malo nas prodrmati, to da.

         Odmah poslije svađe uhvati me panika da će to trajno poremetiti moj odonos i da niklada neće više biti onako dobar i skladan.  No na sreću ipak nije to tak jer naš odnos se ne prosuđuje samo po ponekim svađicama. Slažem se i podržvam da  i pri svađama moramo sačuvati dostojanstvo suprtone strane ne vrijeđajući ju bez osnove samo da bi kakti pobjedili. Trebamo se pristojno svađati i držati se što bliže zadanoj temi rasprave. U svađi možemo oboje istovremeno i pobjediti i izgubiti, a to je  ovisno o tome što smo iz naših izljeva frustracija ili neslaganja dokučili.

                                                                                                PjerJP

____________________
___________________________________________



Snovi i snovi

I sad dok ovo pišem zijeva mi se i najradije bih išao nekamo si malo prilegnuti ... Istina je takva da je tek rano popodne, ali da mi se spava, spava mi se. I zijevam sve više i više ... Neki učenjaci kažu da zijevanje kod čovjeka nije znak za spavanje već nam zijevanje pomaže da ostanemo budni. E, zato bih ja sada htio da ne zijevam već da laganini zalegnem i onako zaspim kao beba. A možda mi se i spava kad u snu imam jako puno posla i obaveza, normalno sve izražena poznatom frazom, sanjanje.
Žena mi ne vjeruje no ja sam stvarno počesto jako i prejako umoran od tih svojih snova pa zato po cijele dane i zijevam, drugim riječima trudim se ostati budan ... To su snovi koje mi ne možemo kontrolirati i na koje ne možemo utjecati pa nam se tako neki sviđaju (recimo oni erotski), a neki baš i ne. Neki nas dovedu do ludila jer su grozni i stalno se ponavljaju pa tako jako na nas utječu i u zbilji. Mada se ja znam upitati, a kaj tu uopće i je zbilja, da li ono dok živopisno sanjam i dok me zna biti tak jako strah da umirem i srce mi kuca k'o noro ili ono dok se po danu samo vlečem i imam osjećaj da sam za ništ. Od tih snova ipak su mi draži oni koje si lijepo sam izaberem i koje si postavim za cilj. 

Negdar sam imal velike snove ili kak bi rekli poslovno, imal sam velike ciljeve i htel sam ih sve u potpunosti i ostvariti. Ovak sad kad se vrnem 30 godina u nazad morem reći da sam dost tih snova iz mladih dana i ostvaril, ali dosta njih i nisam. No nisam i nemrem biti tužan jer kak neke nisam ostvaril na njihovo mjesto su se ugurali nove ideje, novi snovi ... I ne samo na njihovo mjesto već i na mjesto ostvarenih snova. Kad se snovi ostvare išćemo nove i tome nigdar, na sreću, kraja. Dok smo mladi imamo samo svoje vlastite snove, zatim se onda pojave prijatelji pa imamo zajedničke snove, nakon toga se i oženimo pa tada svima ovima pridodamo i bračne snove, a kad nam u život ulete još djeca tek tada imam cijeli set i pregršt važnih izmiješanih snova ... I kako sad znati kada biti zadovoljan ili uspješan, jer sigurno nam se od tih silnih snova neki budu samo na pol ostvarili, neke budemo morali korigirati, a neki budu propali skroz na skroz. Kako sad biti pametan i donijeti neki zaključak, da li je recimo vrednije ostvarenje tri mala sna, a propal je kakti neki veći ili obrnuto ... Recimo, uspjeli smo realizirati veliki, ali tri mala su podbacila. Ja na to nemam odgovor, zapravo imam i to je moj osobni i on iz moga kuta karaktera i viđenja života ide ovak: Ja si svaki dan postavljam ... ili mi život postavlja, male dnevne ciljeve, ali istovremeno ucrtavajući put prema nečem konkretnijem za čega treba puno vremena i truda. I tako se trudim te dnevne što bolje odraditi da bi bil zadovoljan, a time i sretan. Pa kad mi se spoji puno više takvih običnih zadovoljnih dana cilj mi se više ili manje, ali vrijedi znati, uspješno ostvaril. No zato mi se san ostvaril sto posto jer sam gotovo cijelo vrijeme putovanja do cilja bil sretan. Jedan od današnjih snova mi je bil i da uspješno završim ovaj članak. Ste vidli, pak mi se nasmijalo malo sreće i ne znam da li ste primijetili, više mi se ne zijeva.                                                        
                                                                                                           PjerJP
________
________________________________________________

Šutnja

Sakriven od drugih, tu u svojoj sobi, nekaj švrljam po kompu tražeči neka pripadajuča slova i slažem riječi koja bi trebala imati neka posebna značenja. Zadubljen i otuđen od svih shvatih da sam na neki način otuđen i od samoga sebe. Pomalo zvrkajući u toj svojoj glavi i pretumbavajuči neke razne ideje i ne shvačajući, uvukel sam se u priču o šutnji. Sam sebi sam izgledal ko da sam poludel jer sam o šutnji i u šutnji sam sa sobom razgovaral. Istina trebalo mi je dost vremena da do toga zaključka dojdem.

Nije tajna, da sam baš ja jedan od onih koji fest voli pripovedati, normalno dok naletim na meni prihvatljivu temu i prikladne sugovornike. Jer drugima se moram prikazati, kak' ti, u najboljem svjetlu. No nije rijetkost da se i sam na kraju razgovora zapitam: „Pa kaj ja to delam, meljem i meljem, svakaj povedam, a mogel sam to reči u par riječi ... to ti Pjer nema smisla“. I umjesto nekog prihvatljivog odnosa ja ispadnem brbljavac i hvalisavac. U takvoj situaciji barem malo moje šutnje bi mi dalo neke vjerodostojnosti ili barem bi dal i drugoj strani da nekaj reče ili možda čak da se i  izblamira sa glupošču. Dobro, znam i ja da nemerem pobječi od sebe u takvim situacijama, ali da morem smanjiti doživljaje, to sigurno mogu.

Ono kaj je malo poznato je to, da ja ustvari volim biti sam i u šutnji i uz umjerenu tišnu upoznavati i upotpunjavati sebe. U toj šutnji moja skromna kreativnost jednostavno procvate. Volim i obožavam šutnju u dodiru sa dragom i voljenom mi osobom. Šutnju kad samo pogledi, nježni dodiri i emocije govore odavajuči tajnu, da nam je baš sada savršeno. To je šutnja savršenstva.

Prihvačam i šutnju kad sam u društvu i kad se spominjam samo kimanjem glave, kada baš ne kužim o čemu moji sugovornici pričaju. A ako sam nesiguran ili me je strah da ne ispadnem glup, ja jednostavno prepuštam inicijativu drugima i šutnjom si štitim dostojanstvo, a usput zadržim tajanstvenost svojega (ne)znanja.

Neke šutnje me jednostavno izlude i istjeraju mi mozak iz glave razarajuči ga.To je ona šutnja uz skrivanje i neiskazivanje osječaja u braku ili odnosu poslije neke svađe. Ma neka mi kaže bilo što, pa i ono što najmanje volim čuti, a to je njen plač. Neka mi zaprijeti i da ultimatume, ali samo neka ne šuti i prolazi kraj mane kao da ne postojim. Tada imam osječaj da se naša veza  pretvorila u savršeno, ništa.  
 Zasmeta mi ponekad i šutnja mojih prijatelja kada ih trebam da mi pomognu ili spase obraz. Tad bi me trebali kakvom gestom obraniti i stati uz mene, a ono prvo muk i šutnja, pa onda neko nerazumno mucanje i tad, voila... izgovor. Ma razumijem ja njih i to im ne zamjeram, ali u tim situacijama šutnja mi smeta jer patim i tišinom molim da mi pomognu. Ma neka kažu da ne mogu, da sam u krivu ili bilo što. Sa takvom šutnjom se ne mogu nositi i ustvari više ne pamtim riječi nekoga koji me je povrijedio već šutnju svojega prijatelja. 
Znam grozno je to, ali tako osječam. 
Šutnja je dobra i kad nemaš sa kime podjeliti riječi, a najbolja je kad trebaš posložiti svoje misli i naći svoj sklad i unutarnji mir, kad želiš imati svoju slobodu. Jer samo si tišnom u sebi možeš posložiti misli i obajsniti si tko si?  Što si? Kuda češ? I što ti ustvari stvarno u ovom trenutku ili periodu života treba?

PjerJP

__________________
__________________________

Koliko vrijedimo

Zabrinut, zamišljen i pomalo u nedoumici ... A i puno u neznanju, razmišljam i pokušavam si dokučiti koliko vrijedi čovjek ... Slušajući, a često i sam učestvovajući u nekim razgovorima, uočio sam da vrlo često znamo za neke reći da je netko jako vrijedan, a ovaj nije. I svijet me sa svojim često komatoznim političkim stavovima jednostavno tjera da razmišljam o tome ... Jer da sam se rodio u tim zemljama sa malo ili nimalo ljudskih prava to bi svakodnevno proživljavao, a ne se samo pitao. Stoga mi na um pade misao, može li se otprilike izračunati koliko neki čovjek stvarno vrijedi ... Pritom nisam mislio da bi nas trebalo staviti u izlog i neka tržište odredi neke tržišne smjernice i prema tome nam nabiti i staviti cijenu. Mada znamo da toga u medicinskom svijetu podzemlja ima i previše.

Ja bih se zadržao na našem tu domaćem kraju gdje, kao razumijemo vrijednosni sustav i kao nekaj o njemu liberalnom i znamo. Zapravo sam mislio da kada bi stavili u neki čarobni Božji kalkulator one prave pozitivne, opće poznate vrijednosti koje čovjek može imati kao što su dobrota, ljudskost, razumijevanje, ljubav, marljivost, predanost, iskrenost, odgovornost, ekološka osviještenost ... da li bi tada mogli složiti neke parametre i osnove za cijenu vrijednosti ... Pa bi, recimo, sused Franc vredel oko 750 bodova od 1000, a njegova žena Bara 837 bodova.

Znam da kad bi to bilo moguće da bi se cijeli dosadašnji vrijednosni sustav dobrano uzdrmao jer bi prečesto ispalo da najveći siromah ima najviše svih tih osobina, a vrijedi jako malo ili gotovo ništ. Pa kaj bi vredel, pa on je siromak! Bil bi lud kad bi rekel da su svi siromašni dobri i vrijedni, a bogati i dobrostojeći nisu, no tu se onda može postaviti neki drugi sustav, a to je ono famozno pitanje koliko se ko daje ... Znam puno, ali stvarno puno ljudi koji bi po toj našoj ljestvici stajali pri samom vrhu no život se poigrao sa njima i kaj god da naprave i ma koliko god da se trude životni standard ih jednostvano hiče na marginu. Dok bi neki stajali na toj ljestvici dosta nisko, no život ih mazi i daje im jako dobre karte bez obzira kaj naprave, te nadmoćno i goropadno kroče životom ...

Ajmo ipak zaboraviti tu našu ljestvicu i okrenuti se sebi i svatko za sebe u odnosu na razne situacije i potrebe slagati svoje kriterije tko je vredniji, ali pod pretpostavkom da smo mi ipak prvi tu i sebi najvredniji. Svatko ima svoje kriterije i svi smo time zadovoljni i to super funkcionira. Jer se rodi i stvori ravnoteža tako da svatko ovisno o određenoj situciji ispadne voljen, dobar i vrijedan, a istovremeno u nekim drugim situacijama i ne. Tako da svi pomalo bivamo gore ushičeni i pomalo dole zgaženi i zadovoljavamo se da čovjek vrijedi onoliko koliko voli i trudimo se napredovati i pozitivno sazrijevati, sakupljajuči razna iskustva.

Volim vas!                                        

 PjerJP

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Godišnjica braka

Opet sam se trgnul k'o da mi je netko sa lopatom šamar dal, a zapravo je bila samo moja žena koja mi je sa svojim tihim glasom govorila:

 „Dragi, u subotu nam je opet godišnjica braka.“

I nemrem se pohvaliti, no ovaj put sam stvarno skoro to zaboravil i to po prvi put u ovih 21 godinu. Dobro da me podsjetila i hitila znova u žestok bed, a kaj joj budem sad kupil?  Normalno da nemam love, ali je još gorje od toga kaj nemam niti ideje kaj bi joj mogel kupiti. Mislim imam ideje, no to se sigurno njoj nebu svidjelo jer sam ovih silnih godina braka ipak nekaj navčil i zapamtil, a to je da ono kaj se meni jako zdopada i kaj mislim da je prikladno, njoj je baš suprotno. Njoj je to KOMA. Ne neću reči da je ona zahtjevna, ne naprotiv, no ja bih joj htel ipak nekaj pokloniti. Kroz godinu tu i tam ja dojdem na dobre ideje i trudim se da ih nikak ne zaboravim, no vraga, ponekad si i zapišem, ali tad zaboravim i kam sam to zapisal.

Izgleda da sam i ja samo još jedan muški koji ima najbolju volju i želju, ali uvijek u krivo vrijeme, da nebi rekel, da nema sa čim.

Morem ja svašta zaboraviti i previdjeti i lagano zaobići no to, da mi je žena još uvijek draga i da ju volim čak morti i više nego prije, e to nigdar nemrem zaboraviti.  To sam si dobrano pospremil duboko u srce i svakim otkucajem mi to skoči van,čak i onda kad se i pomalo posvadimo i raziđemo u nekim svakodnevnim situacijama. Ja je i razmem jer nije lako živjeti sa nekim koji je stalno u nekoj svojoj mašti. Ženo moja – sretna nam 21 godišnjica prijateljstva, podrška, ljubavi i razumijevanja.
I svejedno imam jedan mali poklonček kao rezervu ak' nebum ništ kupil ...
napisal sam ti stih ... 

Bez riječi“

Što ako mi je ovo zadnje slovo
koje ću o ljubavi napisati,
ako od nje samo suha pustoš tuge ostane ...

Je li moguće

da mi ta silina davanja i potrebe za ljubavlju
može presahnuti, nestati ...

A o čemu,

o čemu će tada govoriti
moji mrtvi stihovi?
Nadam se
kako će barem povremena sjećanja
dolaziti u moje izbljedjele oči,
dok ću pred praznim papirom
čekati da mi dođe
stih ljubavi za tebe ...

Ne znam kako ću tada izreći, pokazati

da si mi još uvijek
najvažnija, najmilija, jedina.
Ili ćeš ti to,
nakon godina provedenih sa mnom,
i bez riječi i bez slova znati ...
PjerJP

 * * * * * * * * * * * * * * * *

Ličnosti grada, one iz sjene –Antun Levak

Davna povijest kaže da je tu na raskršću „kod Šaška“ gdje počinju ulice: Potočka, Franje Račkoga, Tadije Smičiklase i Ivana Zakmardije Dijankovečkog nekada bio most. Most koji je spajao tadašnja dva grada, gornji i donji grad Križevac i koji je njihovim razlikama dao priliku da se zbliže ...
To je bilo zdavna. 

U prošlom stoljeću više nije bilo mosta, ali je svejedno neki jaz nadmetanja između ta, sada dva dijela grada Križevaca, još uvijek postojal. A za ulogu mosta, ovaj put mosta prijateljstva, pobrinul se stanovnik ulice Račkoga na broju 1. Tam je živel, radil i stvaral tada nezaobilazni ljubitelj glazbe i graditelj glazbala i tamburica Antun Levak. Ma valjda nije bilo čovjeka iz grada, ali i iz dalje okolice koji je volio glazbu i sviranje, a da nije z guštom došel i zaviril u tu skrovitu, mirnu i čarobnu radionicu raznih glazbenih instrumenata i tonova vuhu tak dragih. Tu u tišini svoga dvorišta gdje je mirnoća i smirenost dolazila u sklad sa razigranim notama famozno se uklopio svojom posebnošću kao čovjek, a vrsnošću kao majstor, naš Antun Levak.
Kao klinac kraj te sam kuće jako puno puta prešel i zdušno pozdravljal gospodina Antuna koji je u svoje slobodno vrijeme volio biti na prozoru i pratiti što se događa ... Počevši se baviti sviranjem iskoristio sam priliku da i i ja konačno uđem u radionicu i zavirim kako to nastaju glazbala. Pomalo uplašen svog neznanja, ušavši, iznenadil sam se kako je u toj radionici bilo ugodno. Mirisalo je na drvo i na politure, sunčena svjetlost je ulazila kroz velike prozore dajući prostoru neku sjetu opuštenosti i prisnosti. Smireni ton Antonovog govora i znanje o gradnji i sviranju glazbala još je više privlačio sve nas na što češći dolazak ... Uvijek je volio naglasiti da se instrumente mora voljeti i poštivati. Postupati sa njima sa puno osjećaja jer je u njih ugrađeno puno sati rada (nekada i do 200), ali i srce majstorovo.
Volio nam je pričati da je odrastao u gornjem gradu, a da je svoj zanat izučio u radionici Đure Boščaka. Majstorski ispit je položio u Zagrebu pred obrtnom komisijom u radionici majstora Ernesta Koroskenija i kako već od 1946. godine ima vlastitu radionicu za izradu glazbala i svih vrsta instrumenata. Bilo da radi violinu, gitaru, bas, tamburu ili harmoniku nema tu žurbe, jer sve se radi ručno i jako precizno uz dosta ljubavi jer samo tako se može dobiti kvalitetan instrument. Znali smo čuti i kako je svirao u Gradskom Puhačkom Orkestru, ali i u filharmonijskom orkestru dok je postojao. Za izradu kućišta je najviše koristio javorovo drvo a za prednju rezonantnu ploču smrekino drvo, jer takvom tonu što se tiče glasnoće i jasnoće nema premca.
Volio je popravljati od puhačkih pa sve do trzalačkih instrumenata i biti nam pri ruci i za najmanje sitnice. Ljudi su ga voljeli i k' njemu rado dolazili ... Kod Antuna su se sastajali razni umjetnici, muzičari, ali i mnogobrojni prijatelji.
Završivši popravak znali smo se preseliti na štokrle ispred radionice i nastaviti u ugodnom i poučnom razgovoru kojeg nam nigdar nije bilo preveč.
Sad kad je već prošlo dosta vremena kako ga nema med nama moram primijetiti da nam fali i kad god prođem pokraj te kuće još uvijek pogledam prema prozoru, njegovom prozoru ... Možda često i ne razmišljam zašto gledam, ali dobra navika ostaje. Ovaj vremenski odmak nam je dao mogućnost da vidimo pravu sliku našega Antuna koji je bio humanist i veliki zaljubljenik u glazbu. Volio je i sve ljude bili oni boemi, umjetnici, radnici, ljubitelji glazbe ili ne.
Bio je putnik umjetničkog stvaranja svojega vremena, pokazavši nam da se život sastoji od puno malih stvari, od druženja i razumijevanja i da nam se stil života mora sastojati i od pomaganja jedni drugima ...
Nije se nametao i gurao da bude neka glavna faca tu u gradu, no postao je nezmjenjiv dio tog gradskog postojanja koji se neda mjeriti i izmjeriti, a zovemo je „duša grada“.
Antun živi u sjećanjima svih nas koji smo ga poznavali, ali i u svojim instrumentima koje je izgradio. A i dan danas svirajući na njima, muzičari uveseljavaju ljude ...Pa kud ćeš više!
PjerJP

                                                         * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

                                                                                    Srce moje

Došao mi je prijatelj kojeg dugo nisam vidio. Sjednemo na terasu u hlad i lagano se uz kavicu i sokić bacimo na ugodno čavrljanje ... Unaprijed se tome radujem jer će u našem odnosu biti puno dobrih emocija popraćenih sa odobravanjem.
Najednom ćemo zaboraviti sve naše svakodnevne frke i prepustiti se našoj prošlosti koju u takvim druženjima i želimo istaknuti, prošlosti dobrih odnosa. Priče i sjećanja lete i uzbuđenje i nesputanost razgovora raste, no i tome mora doći kraj jer prijatelj mora ići. Čeka ga sadašnji život i obaveze koje se od njega traže da izvrši. Odlazeći i pozdravljajući se od njega zaboli me srce u grudima. Ma, najednom mi sve opet postane teško i pomalo bezlično. Samo onaj dio spoznaje ostaje u pozitivi koji je zadovoljan što je prijatelj bio tu. Moj prijatelj. Kako mi je samo značio u životu! I čim pomislim da je sve to prošlost još više me stegne u grudima, u srcu.
Ne mogu, a da se ne zapitam kako to moje srce zna kad treba brže zakucati i odnijeti me u najveće visine oduševljenja, a kada treba zatvoriti se, stisnuti i pokriti me tugom bola. Hodajući nesvjesno po ovoj vrućini pokušavam nekako shvatiti sebe i svoje srce. Sve ove silne godine je uz mene i kuca za mene i sa mnom, stvara sve važne emocije koje sam silom prilike morao proći. Bilo je tu svega, svakakvih stanja i bojim se da ga baš nisam štedio i mazio, već sam bez pitanja uvlačio počesto i u nemoguće situacije ...
Naučio sam da moje srce može slušati i čuti i najtiše tonove ljubavi istovremeno u meni stvarajući neopisivu ugodu i želju za suprotnim, meni zgodnim i dragim spolom. I ne treba mi tu neke nauke. Meni se netko svidi, a srce odmah odreagira i zatitra jer bi tu možda mogla biti ljubav i zaljubiti se ili ostane mirno ako je odgovor "ne". Ponekad sam ga pokušao nagovoriti da se u određenu zaljubi no nije išlo, a isto tako sam ga pokušao odgovoriti od neke da ju ne ljubi, i također, nije išlo. Vrlo brzo shvatih da baš ne sluša moj razum i da ga za razum nije briga i da samo ono može vidjeti pravu istinu ljubavi.
Znao sam na to svoje srce nabaciti ogromno kamenje jada razbivši ga i slomivši do najmanjih komadića bez imalo vjere da će ikad biti ponovo čitavo. Bilo mu je mučno, teško, preskakalo je, imalo šum, radilo bolno ubrzano ili usporeno jecajući najtužnijom melodijom. Utapao sam ga nemilosrdno u suzama, no ono je i tad pokazivalo moć, moć ljubavi i s vremenom se vratilo u ritam moje zaštite.
Začuđen primijetih da stojim već duže vrijeme pred svojim vratima kuće i odjednom mi postade jasno ... Moje je srce ogledalo moje duše, mojih iskonskih želja, moj zaštitnik i moj poticaj.

Dobro da me srce vodi kroz život ...
PjerJP                     

Nisi vjetru dala
da puše,
da diše,
a on svejedno postoji ...
PjerJP

____________________________________

Ljubav na kiši

         Često sam maštao i sanjao, zapravo još uvijek me, bez obzira na moja leta, to zdušno drži. Još uvijek danju svjesno sanjam i maštam, a noću, što je i normalno, spavam. Kažu da nisam baš normalan jer nije zdravo živjeti u mašti jer bi me ova stvarnost mogla samljeti i pokopati. Valjda sam  morbidan ili prerealan, ali koga tko se rodio, ta  stvarnost na kraju i nije došla života i pokopala ga, koga nije?  Znam da sa odlaskom stvarnoga života ode i moj onaj maštarski, sanjaraski, ali snivajući i sanjareći dobijam još puno, puno raznih životnih puteva kojima sam ja gazda i koji me vode baš u pravcu kamo i želim. U pravcu gdje sve  moje emocije i moja osjetljivost može doći do pozitivnoga stava i realizacije noseći me na rukama uspjeha i sreće. U tome mojemu svijetu moje mane nestaju i postaju prednosti, moji strahovi se pretvore u herojska djela i uvijek me voli ona koju baš ja silno volim i želim.

     Pa zar se, sa neskrivenim osmjehom i čežnjom ne čudimo i divimo djeci koja mogu i maštaju stalno, čak pomislim često da smo im i mi, drugi ljudi oko njih, samo dio jedne maštarske igrarije, koju doduše ne mogu u potpunosti kontrolirati.  Ma baš me zanima, ma tko od nas ne mašta?  Tko od nas nema neke želje i potrebe da budu baš ono iskonsko što u stvari i je. Da bez bojazni i straha od odbacivanja budemo i plačljivi ako nam se plače, veseli i to  baš onda ako su svi drugi oko nas tužni i ozbiljni te  da pokažemo iskonski paralizirajući strah ako se bojimo.

         I dok sam hodam šetajući gradom na pola sam svjestan kuća i ljudi oko sebe, a na pola si stvaram svoj svijet koji me nosi i nadahnjuje da lakše i svrsishodnije prolazim kroz ovu fizičku stvarnost. Ne rijetko se uhvatima u mislima kako sam nekada maštao i sanjario. Još kao klinac bila mi je mašta da barem jednom u životu naučim nešto svirati, pa kad bih mogao barem jednu svoju pjesmu u životu snimiti. Imao sam i želju da se bavim sportom, da se oženim sa ženom koju volim, koja me razumije i podržava  i da sa njom imam i djecu. Da steknem neki svoj topli dom pun ljubavi. Maštao sam i o tome kako sam pjesnik i pisac pa da imam i objevljenu svoju knjigu, kako imam emisiju na radiju pa da mogu ljudima, svojim slušateljima dati iskrenoga seba sa puno dobre glazbe.Maštao sam i maštao i to je tada i izgledalo kao mašta bez neke osnove no sada kada otvorim oči stvarnosti, mašta je postala java, zapravo je i bolja od svega što sam i snio.  Sad stvarno više i ne znam što je tu mašta, a što stvarnost, no nema niti veze jer izgleda da je to samo- zadovoljan život.

       Kroz snivanje su se provlačile i stvari koje se nisu mogle, a nisu niti trebale ostvariti kao recimo: „Dobiti glavni zgoditak na lotu, doživjeti mladolik godinu stotu, da budem najbolji u ovome ili onome sportu, da imam najbolji i najbrži auto, da sam poželjan svima damam i njihovim mamama, da me svi vole i da imam završene najbolje škole.“. Ali istina  je takva i stvarna, da nisam ništa sanjao i maštao ničemu se nebih niti nadao i ništa mi se nebi niti dogodilo.  Zapravo dogodilo bi se, ali ih zatvoren u sebe nebi  prijemtio i nebi ih bio svjestan. Tako bih razočaran, ogorčen i tužan samo rezignirano brojio dosadne dane.

   Kiša je! Pravo je vrijeme da se otvori kišobran ljubavi.

                                                                        PjerJP  

________________________________________________

                  Kuda ode prijateljstvo

Več duže vrijeme, a posebno zadnjih tjedan dana, se osjećam nekako osamljeno i razočarano, i to najviše sam sa sobom. Ponovo sam u prvi plan mojih razmišljanja stavio neke loše ili, bolje rečeno, lošije stvari, premda je onih boljih, zdravijih i kvalitetnijih, daleko više. I kad bi me netko gledao sa strane rekao bi: “A kaj se ti žališ, pa tebi ide super“. Istina da mi je super i toga sam svjestan, no ipak ostaje onaj drugi dio mene koji me ovih dana sputava i koji me jako tišti... A taj drugi dio je vezan uz prijateljstvo. Nema dvojbe da svi mi trebamo prijatelje i da nam oni pomažu neke određene životne faze i probleme prebroditi i staviti nas u što normalniju prirodnu ravnotežu. I u pravom i zdravom prijateljstvu se očekuje uzajamnost emocija i podrške bez iskorištavanja i gaženja jedno drugog. Svatko u taj odnos daje svoj dio karakternih osobina i šarma tako da zajedno postanu čvršća cjelina koja se lakše može nositi sa stvarnošću, da li emocionalno, intelektualno ili nekako drugačije...
           

Pravog prijatelja ne možeš birati već se on jednostavno dogodi, postupno ga upoznavajući... Pa kad shvatiš da imaš u tu osobu povjerenje, da joj možeš gotovo sve reći bez bojazni osuđivanja, ismijavanja ili zlouporabe te da se i ona u tvojem društvu isto osjeća to je onda pravo prijateljstvo. Razvija se prekrasan odnos pun dinamike i potrebe da jedan drugome uđete što više u život potičući se i podržavajući se u ostvarivanju ciljeva. Normalno, bez ljubomore i bez namjernih podmetanja nogu. Za prijatelja i uz prijatelja sve je lakše. Osobe jedna drugoj postanu vrijedne, pametne, dobre, razumne i prihvatljive u gotovo svim segmentima izričaja. Druženje i prijateljstvo traju i cvatu, i kad bi se čovjek ponadao da je to za cijeli život, puffff, odjednom dobar odnos ode sa vjetrom.
Najednom ili polako mučno, čovjek bi rekao ničim izazvano, prijateljstvo prestaje i nestaje. Ode prijateljstvo iz srca iz stvarnosti. Tu mislim na prijateljstva gdje nije namjerno učinjena kakvu glupost ili podlost. Pa kuda je nestalo to prijateljstvo, kuda je otišlo. Što se dogodilo? Tko je kriv za to?
Da, prijateljstvo je otišlo u pitanja, u sumnju, u nepovjerenje, u razočarenje i u nevjericu, a počesto i u mržnju i netrpeljivost, uz gađenje na sami spomen druge osobe. Kako i zašto se pretvorismo od pametnog, dragog i nezamjenjivog prijatelja u omražene, glupe idiote ili tko zna što već ne ... Zašto volimo popljuvati bivšega prijatelja i počastiti ga sa ružnim riječima rušeći istovremeno sve što smo druženjem dobroga gradili? Pa zar ne rušimo time i sebe, jer prijateljstvo se sastoji od dvoje ljudi ... Zašto u ime prijateljstva, barem onoga dijela kada je sve bilo savršeno, ne možemo izreći istinu i razlog što to ne valja. Izrazimo želju za novim putem razvoja i potrage za novim interesima i novim prijateljima. Jer ako se ne možemo uskladiti u potrebama i davanjima čemu pokvariti sve ono što je bilo iznimno dobro. Bolje da po posljednji put onako iskreno jedno drugome otvorimo dušu, ma kako bila bolna, i naše prijateljstvo učinimo vrijednim i dostojnim od prve do posljednje minute.
             Pa kuda ode prijateljstvo? Prijateljstvo ode u naša sjećanja, u naše zajedničke uspomene koje ćemo po potrebi vaditi i opet se njima, na različita načine, nadahnjivati ...
PjerJP                                 
 Nisu rijetki prijatelji, rijetka su  prijateljstva!

 ______________________________________________________
                           ____________________________________________________

Ljubav, ljubav 

„Pa Valentinovo je, jesi li što kupio ženi“- bilo je pitanje koje mi je još od prošle godine odzvanjalo u uhu. Nisam mogao vjerovati da mene, tipa koji non -stop pripoveda o ljubavi tak nekaj moreju pitati. Pa normalno da sam kupil no da li sam sa poklonom pogodil? Tu se baš i nebi kladil.

Vele žene da ima preko milion provjerenih načina na koji se more vloviti muškarca i ak' dobro odigraš i poslije ti bu ostal vjeran i brinul se za tebe. Mene vam nije trebalo loviti, prije bi se reklo da sam ja njih lovil, ganjal. Znam da ste odmah pomislil na one stvari koje vas prvo privlače, je istina i mene je to privlačilo, ali ipak se u ovoj priči ja budem ograničil na, ljubav. Da, dobro ste čuli ljubav. Jako lako i fletno sam se mogel zaljubiti i to iskreno i duboko i ak' je trebalo i po nekoliko puta na dan. I kaj je zanimljivo isto toliko jako sam vam ja i tugoval i patil, samo kaj sam onda bil jakoga morala pa sam se brzo i oporavil od te strašne tuge. Već tih dana sam ja shvatil da imaš sto načina da žene zaboraviš, sto načina da ih preboliš, ali niti jedan jedini da ih nevoliš. To je bila istina ko' pisana za mene. 

           Teško je biti zaljubljen, ali je teško biti i ak' nisi zaljubljen pa između ta dva svijeta ja ipak i navek izabiram onu prvu verziju. Biti zaljubljen, pa kud puklo da puklo. Često znamo spominjati onaj Balaševičev stih i poistovjetiti se sa njim „Da su samo prave ljubavi tužne“  i još na to dodamo i očekujemo da „Prave“ ljubavi moraju biti bez roka trajanja, znači za navek. Je istina, moraju biti za navek, ali to i ne znači da moramo i skup živjeti i dijeliti baš svu svakodnevnicu. Još tam dok sam bil klinac sam došel u njemačku kod mame i teko jednom šetajući kroz grad na raskršću ugledah jedno djevojče, koje mi je mam zarobilo srce. Znam da je imala neku zelenu vesticu na sebi i žute dokoljenke i to je bilo to, meni sasvim dovoljno. Bila je dugo dio moje ljubavi iz mašte koja me je poticala na uzdahe bez ograde. I danas se nje sa simpatijom i nježnošču sjetim , a možda ni vidjela me nije. U stvari nisam nikada čuo njen glas, niti  joj ime znao, a zauzela je mjesto u srcu mome u onom dijelu što mi ljubavlju diše. I drugi mi znaju reči da su nekada samo prošli uz nekoga i samo nehajno okrznuvši ga, taj „netko“je odmah, vidljivo ničim izazavan, ostao duboko utisnut u emociju koju zovemo ljubav. Često ostajuči tu kao ogledni primjerak za buduće ljubavi koje se šuljajući trude uljepšati i oplemeniti nam život.

Nije rijetko da neke ljubavne veze prerano dožive svoj vrhunac , ali je važno da ga i dožive. Nekada možda samo za jedan dan, mjesec ili koju godinu, iskustvo i bol od razilaženja je isto. Skupljajući ljubavnu emociju kroz život primjetih da sam i volio ne samo različitom jačinom već i na drugačije načine. Zavaravo sam se da volim samo plavuše, pa onda crnke, pa brinete, ali u stvari to je bio samo mamac, igrokaz koji me je k njima vizualno privukao da bih mogao dati i biti voljen. Dosta sam puta ozbiljno, iskreno i duboko uvukao žensku ljubav u svoje srce. Znao sam patiti, vrištati, moliti, preklinjati, strepjeti, iščekivati, ludovati, ljubovati, maziti, tješti, razumjeti...znao sam biti njihov više nego svoj. Neke su ljubavi saživjele, neke su bile kratke, neke duže, a jedna, meni najvrednija, nadam se da će samnom otići i u onaj vječiti svijet zajedničkog srca.                                                                                                                  PjerJP

 _______________________________________
                             ________________________________________

                                                            U najboljoj namjeri

              Ugodno uživam zatvoren u toplini svoje sobe gledajući ovaj bijeli snjeg kako pada i kako nam na kratko mjenja boju i oblik krajolika, Svaka pahulja koja padne na staklo i lagano proklizi topeći se, nosi sa sobom i svoju životnu priču. Nehotice i ja postanem zanemarivi dio te njene priče ili bolje rečeno, ona postane na nekoliko trenutaka dio moje životne istine. Svojim kratkim  postojanjem uvukla me je u razmišljanje o tome što je uistinu stvarno ili važno u životu te kako često neka sitnica može nam život otpeljati u sasvim drugom smjeru od željenoga.
Sječam se svoga prijatelja Štefa koji je imal želju da bude dobar muž, dobar prijatelj i dobar otac i morem reči da se je fest trudil. Oženil se je, dobil dijete i povremeno je uspijevao održavati i dobar odnos sa prijateljima iz „slobodnih“ dana. Nije izlazio kao prije, ali je ipak našao načina da bude sa njima i da bude koliko toliko u toku događaja. Tako jedne subote ujutro žena ga pošalje da nabrzaka ode po kruh do pekare. Kupivši dva kruha i noseći ih u najlonskoj vrečici užurbano krene prema kući. Na putu usput naleti na prijatelja koji ga pozove na piće. Malo se promišljajući ipak na kraju zbog starih dana druženja prihvati, odmah se opravdavajući da nema puno vremena i da može samo jedno s nogu. Taman pred kraj kada se je htio zahvaliti na piću i druženju u lokal dođe još jedan poznanik - prijatelj sa kojim se nije porilično dugo vidio. I kako to biva, malo zbog pristojnosti, malo zbog znatiželje ponovo sjedne za stol i naruči se još jedna runda. Krene živahan razgovor i prisječanja o zabavama, vojsci,  sportu, curama, ali krenu i ture pijače. I da skratim taj moj prijatelj Štef se je sa svoja dva kruha vratil  kući tek u nedjelju navečer. Konačno došavši kući, kruh je bio već poprilično tvrd, ali tvrd je bio i odnos sa ženom. Nekako pokunjeno i osamljeno ode tužan spavati. Ujutro odlazeći na posao mislio je samo o ovome prošlom vikendu i nije si mogao baš oprostiti što je ispao takav magarac i povredio svoju ženu, svoju obitelj. Pa on to uopće nije htio i voli je. Kako da joj objasni da on to nije planiral već se je to jenostavno dogodilo spletom okolnosti. Takav rastresen od jada, ali još i od mamurluka, nije baš uspijevao pratiti ritam rada na poslu pa se usput, kako to i inače biva, još posvadi i sa šefom. Kakav dan, kakav tjedan -  na poslu ništ ne štima kod kuće još i manje, a nema sa čime to ispraviti bez obzira na vidljivo uloženi trud.  Sa vremenom su stvari došle nekako na mjesto no iskonsko čisto povjerenje kod žene nije više vratio, a nije ga vratio niti kod sebe. Najviše ga peče kaj svi, osim ponekoga prijatelja kojemu je to ispalo jako simpatično, misle da on nije dobar čovjek, dobar otac i muž. I kad god dođe u braku do razmirica prvo na tapeti za prigovor je to, taj vikend. A onih tisuće drugih stvari koje je dobro i spošteno napravil su se naglo zaboravile i raspršile. Pa on uopće nije htel da to tak završi.
Ste vidli kak je naš Štef na svojoj koži osjetil kako nadrapati, a radil je sve u najboljoj namjeri. I ja sam se prejako našel u toj priči, a nadam se i vi! Stvarno se znamo vrlo često truditi i truditi i tak silno sve dobro hteti, a onda nekaj zbog naše dobrote ili krive procjene  sve ode krivo. I sad vas ja lepo pitam, pa kaj je taj naš Štef stvarno tak jako loš čovjek? Tak loš da ga mam hitimo i obilježimo za navek.
 U posljednje vrijeme viđam Štefa koji mi veli da se i dalje trudi i hoću da bude sve dobro, no prečesto nekak sve ne ispadne onak dobro, zapravo povremeno ode sve  k'vragu. No on se ipak nebu prestal truditi biti dobar i vredan jer bi to pak bil znak da su glasine o njemu bile opravdane . Mada, kaže on: „Često baš to i nije tak lako“
                Pjer JP